IMG_5167Mnogo različitih vrsta insekata živi na ovoj našoj predivnoj planeti, mnogi su za nas samo štetočine, mnogi nas nerviraju, neki žive totalno van našeg uticaja, a samo je nekolicina koje volimo. Od ovih poslednjih na prste jedne ruke možemo nabrojati one koji su nam korisni. E tu je kraljica insekata na prvom mestu, naša draga pčela.

Da nema nje skoro da ne bismo bili u mogućnosti da jedemo ni jedno voće – jabuke, kruške, breskve, trešnje, jagode, kupine…. Naime, pčela je ta od koje zavisi nastavak vrste mnogih biljaka, jer ih ona oprašuje, a mnoge biljke bi bez pčela bile osuđene na propast. U tom slučaju čovek bi ostao bez značajnog izvora hrane. Ona nesebično čoveku daruje i sve što proizvede u svom šest nedelja dugom životu. Ali sada par reči o njoj.

Po prvi put, smatra se, pčele se od drugih insekata iz reda Hymenoptera ili opnokrilaca izdvajaju pre skoro sto miliona godina ali ne kao društvene i medonosne pčele već se tada nisu mnogo razlikovale od drugih insekata iz podreda Apocrita. Po prvi put medonosne pčele koje žive u organizovanoj zajednici javljaju se tek pre oko 50 miliona godina od kada datiraju i neki od najranijih fosila. Prvobitna postojbina mnogih vrsta pčela iz roda Apis je Indija i Indokina. Na tom području su se pojavili pretci danas poznatih medonosnih pčela, i to četiri vrste Apis mellifera (ili Apis mellifica) – danas poznata i kao evropsko afrička medonosna pčela, Apis florea – mala indijska pčela, Apiss dorsata – velika indijska pčela i Apis cerana – rasprostranjena u južnoj, centralnoj i jugoistočnoj Aziji. Ovo su medonosne pčele koje danas gaji čovek.  Do danas je klasifikovano samo 11 vrsta pčela koje proizvode med.

Iz svoje pra postojbine neke pčele – Apis dorsata, otišle su dalje na istok i naselile Kinu, delove Indije, Indokinu pa čak i Filipine i deo Indonezije. Na teritoriju novog sveta, odnosno Severne i Južne Amerike rod Apis doselio se sa evropskim čovekom. Neki dokazi postoje da su medonosne pčele iz izumrle vrste Apis neartica pre 14 miliona godina naseljavale centralnu Severnu Ameriku a danas područje Nevade.

Nama najznačajnija vrsta, koja je preuzela primat i naseljava skoro sve predele naše planete, te je stoga u užem smislu i zovu medonosna pčela, je Apis mellifica koja je iz svoje postojbine preko male Azije i Egipta dospela u Afriku i Evropu gde je poprimila mnoge osobenosti ali i stekla veoma bitnu osobinu prilagođavanja skoro svim klimatskim područjima. Danas postoji veliki broj podvrsta ove medonosne pčele i neke od najznačajnijih su Apis mellifera mellifera – evropska tamna pčela,  Apis mellifera carnica – koja nastanjuje i područje bivše Jugoslavije i Bugarske, Apis mellifera ligustica – italijanska pčela, Apis mellifera iberiensis – pčela sa Iberiskog poluostrva i mnoge druge podvrste karakteristične za Afriku.

Mi smo pčelu upoznali veoma rano, ovladali smo tehnikama uzimanja meda od pčela pre nego što smo zagospodarili ratarstvom i stočarstvom. Prvi dokazi o našem odnosu sa pčelama datiraju 35 hiljada godina unazad, i ovekovečeni su na pećinskim crtežima. U to vreme jedina naša sposobnost bila je da otmemo med tako što bi smo vatrom uništili pčele sakrivene u drvetu, pećini i drugde.

Organizovano uzgajanje pčela počelo je starim Asircima i Egipćanima a taj zanat su kasnije usavršili Grci i Rimljani. U srednjem veku pčelarstvo je bilo veoma cenjeno i najveći pčelinjaci uzgajani su u okvirima manastira i kraljevskim vrtovima i gazdinstvima krupnih feudalaca.

Danas se pčelarstvom iskreno bave samo oni ljudi koji poštuju pčelu i prirodu ali i druge ljude. Bez poštovanja prema pčeli i ljudima niko ne može da postane pčelar već može biti samo medar.

 Strana 2 ->